Od izljeva bijesa do mira: Kako prebroditi tantrume kod djece

Istraživanja su pokazala da tantrume doživljava 87 % djece od 18 do 24 mjeseca, 91 % djece od 30 do 36 mjeseci i 59 % djece od 42 do 48 mjeseci. Uobičajeno je da mala djeca imaju tantrum barem jednom dnevno: 20 % dvogodišnjaka, 18 % trogodišnjaka i 10 % četverogodišnjaka.

Kad je dijete bezobrazno prema vama ili vam kaže “Mrzim te, ne volim te, najgora si mama…”, to je kao da sklupča svoje velike osjećaje u lopticu i baci je prema vama. 🎾 Najgora greška koju mi roditelji radimo je da odmah bacamo tu lopticu natrag prema njima ogromnom snagom i jačinom: “Hajde u sobu! / Uzet ću ti to što voliš da ti pokažem da ja ovdje dominiram!” To je tako loša ping-pong igra za koju znamo kako se na kraju završi. Kako bi bilo da idući put uhvatimo lopticu, ali je ne bacamo odmah natrag, nego je spustimo znajući da dijete koristi snažne riječi i ponašanja kako bi nam pokazalo koliko velike osjećaje ima. Pokažimo djetetu: “Vidim tvoje velike osjećaje. Iako to ponašanje nije lijepo ni prihvatljivo, bit ću uz tebe i pokazat ti kako da se nosiš s tim velikim osjećajima.”

Ako se vaša djeca ponašaju “bolje” u školi ili vrtiću nego kući, u neku ruku to je dobar znak. Jer u sustavu gdje je više djece, naravno da postoje jasna i čvrsta pravila da se dijete može izraziti do neke točke, dok neke emocije, strahove, nesigurnosti kupi u sebi. Svašta se nakupi kroz dan i onda kad dođe kući u sigurnu, opuštenu, toplu atmosferu možda osjeti da se može izraziti, izbaciti iz sebe sve što se skupilo taj dan, pokazati svoje osjećaje, biti ono što jest. I onda uz prihvaćanje i validaciju djetetovih osjećaja možemo postaviti jasne i dosljedne granice jer ne želimo sad imat kaos ni u kući. Možemo istovremeno i prihvaćati dijete i postavljati razumne granice u obitelji.

Dubok, smiren, tih, jasan, odlučan glas uvijek je funkcionalniji od vikanja. A tako i dijete učimo kako rješavamo stvari u našoj kući jer urlanjem mu pokazujemo da je to u našem domu dozvoljeno, da mi tako rješavamo problem, da je vrištanje naš način učenja i poručujemo: “Jednog dana kad ti narasteš, dijete moje, isto tako možeš urlati na mene!” I onda će dijete urlati na nas, pa ćemo se mi ljutiti i urlati na njega da ne urla na nas. Grozan začarani krug!

To ne možemo postići prisilno, riječima i naredbom. Jedini je način da im to modeliramo: budemo primjer onoga što želimo – prema njima i prema drugima. Primjer poštivanja, zahvalnosti, suradnje, dijeljenja i suosjećanja.  

Kada je dijete ljuto, pa se u vama probudi još veća ljutnja prema njemu ili kada dijete vrišti, pa vi onda krenete vikati na njega… Ili je oko nečega zabrinuto što vas onda dodatno zabrine i stvori vam veliki unutarnji nemir, onda odgovor NIJE u mijenjaju/popravljanju djeteta, već u iscjeljenju roditelja.